Znaš li da je ljeto umrlo,
govorila sam
umorena strahom od prolaznosti,
znaš li da dolazi hladna,
surova,
nemilosdna zima,
šta ako nestanemo...
Šta ako pod mojom kožom što će ogrubjeti ne bude krova za takve kao što si ti,
pod tom mojom kožom od hrastove kore
više neće biti hvatača snova za poludjele dječake,
znaš li da su zime duge i hladne,
ubile su ljeto,
umrtvile život u nama,
hoću da me poljubiš pod onom palmom tamo
ali ti si daleko,
ti si toliko daleko da pod tvojom kosom
prazan prostor zviždi
nekakve melodije
u kojima ne nailazim na razumijevanje.
Htjela bih da me zagrliš kod onog golog kamena,
osjećam se samlje nego li on,
ali ti ne razumiješ moje poglede
i nisi ovdje iako osjećam tvoje korake za mojim vratom
i tvoj dah kako se prikrada
mom uhu da ukrade naklonost.
Poželjeh da nisi tu.
Poželjeh da odeš.
Kamen poče da cvili.
Нема коментара:
Постави коментар