Maja Babović: Nije me lako voljeti

Rekli su da me je lako voljeti,
Da sličim idiličnoj slici
Srećne majke,
Uspješne žene,
Vrijedne supruge,
Vještog umjetnika...
Mjerili mi na kantar
Intelekt i ljepotu,
Srce mi vagali -
U svemu sam bila idila.
Uvijek je tako bivalo na početku.
Rekli su da me je lako voljeti,
Osjećajan prijatelj,
Čvrst zagrljaj
I blage riječi
Da potiču od mene,
Molitva mi prapostojbina,
Osmjesima ispraćam tuđe suze,
Mene samo lud čovjek dopušta gubiti...

Rekli su da me je lako voljeti.
Rekli, pa porekli.
Usadili mi navike za njima.
Ošančili uspomenama.
Uvukli se u svaku poru.
Rekli su da sam jaka
Kako samo ja to znam,
Rekli su da sam velika
I da mi se dive.
Rekli su da su mi pjesme bučne,
A misli tihe.
Rekli su...
Da me je lijepo voljeti
Pa otišli
Rekli, pa porekli.
Uvijek je svaki početak sličio bajkama.
Svi smo mi dragi.
Svi jaki i cjeloviti.
Svi nasmijani i borbeni.
A onda se upoznamo.
Tada su rekli da sam gruba.
Da su mi pjesme provokacije,
A život dalek od realnosti.
Rekli su da sam teška
Kao umorna, crna zemlja,
Da džangrizam kao kakva nadžak-baba,
Da se isuviše dičim snagom,
Dok se u sitne djelove raspadam
Svake bogovetne noći.
I da me nije lijepo voljeti.
Spoznah, tada,
Draž čudesne ćutnje.
Na početku smo svi lijepi.
A što se više znamo
Sve više stižemo krajevima
U susret.
Nije me lako voljeti,
Nisam ja laka žena.
A i to je u redu, zar ne?


Нема коментара:

Постави коментар