Intervju: Lejla Kašić
Umjetnik koji skromno nosi titulu ''princa sevdaha''. Čovjek kadar da nas razlije u milion nijansi sevdalinke, ogoli svoju dušu pred našim pogledima i dodirne u najskrivenije slojeve našeg bića. On predstavlja simbol uzaludnosti bilo kakvih podjela, besmisao ratova i raskola, simbol one ljepote umjetničkog izražaja u koju se uzdamo da će spasiti svijet – neponovljivi Božo Vrećo.
Božo, ti si dijete zavađene Bosne, rata, u svom tom ljudskom zlu, uspio si da probudiš iskru iskonskog dobra i njome nas sve zapališ. Kakav je osjećaj znati da si samo svojim glasom i postojanjem porušio sve konvencije i ujedinio ljude širom svijeta?
Jako sam sretan jer sam se uspio izdići iznad omraženog ljudskog ljiga, zla, ljubomore i pakosti, te na sebi svojstven način, pomoću ljubavi i iskrenih emocija, dosegnuti umjetnost u svoj svojoj punini i obzorju. Istrajao sam i vrijedno radio, i svakim danom još uvijek radim na tome. Glas je čudesan dar i ne treba ga nipodaštavati, niti njega niti Onoga ko vam ga je udahnuo, pa se stoga zahvaljujem i posvećujem svaki svoj dan karijeri i umjetnosti koju stvaram i živim, i gledam uvijek i samo naprijed. To je onda motivacija i za sve koji me prate na društvenim mrežama, dolaze na moje koncerte i vole moje pjesme. Ja uvijek progovaram ljubavlju i zato me ljudi vole, ma gdje da dođem, širom Evrope i svijeta. ''Ko ljubav sije, kuća mu zaraste u cvijeće'', rekla bi moja majčica, pa eto, to je lijep znak da sam uvijek na pravom putu.
Ko god je upoznat sa tvojom biografijom, zna da tvoj put nije bio lak. Kada bi mogao da promijeniš dio njega, šta bi to bilo?
Ne bih mjenjao ništa u svom životu. Sve su to bile stanice i znaci koje sam morao proći - etape uvreda, zla, prezira i grubosti, učinile su me snažnom osobom danas, i sve svoje ožiljke ja sam pretočio u pjesme. Ništa od toga me više ne slabi, čak naprotiv, sve to je učinilo bedem od mene u svakom pogledu - i emotivnom i stvaralačkom, a to je ono zbog čega postojim i tu sam.
Bilo da te slušam sama u kolima na parkingu ili te gledam na koncertima, osjećaj je isti – ti si izvor ljubavi, ljepote i svetog sevdaha. Otkrij nam mjesto tog nepresušnog izvora i kako to da ti nikada ne manjka energije i strasti na sceni, već svaki put nadmašiš samog sebe i naša očekivanja?
Morate voljeti iznad svega i svakoga ovaj posao, pjevati, improvizirati, stvarati nove pjesme. Izvor je uvijek u meni samome. Puno čitam, slušam, istražujem, prikupljam građu i informacije. Sve mi je važno i korisno kako bih zadovoljio najprije svoje kriterije, a onda predstavio pjesmu svima onima koji žele i imaju dar čuti. Dajem se uvijek stopostotno, nikada se ne štedim, i na sceni je to eksplozija mojih emocija, energije, strasti. Tako je i u studiju dok snimam, a tako je i privatno - moji prijatelji to znaju najbolje. Zapravo, ne postoje dvije različite osobe - Božo je uvijek Božo, i na sceni i van nje, i naravno da se nikad ne takmičim s drugima - ja sebe samog pobjeđujem svaki put kad sam na sceni. Uvijek mogu bolje, više, inovativnije, i u tome je draž i sva radost života koji stvaram i živim.
Kakav je bio dječak Božo? Šta je želio da bude kada poraste i o čemu biste razgovarali kada biste se sreli?
I kao mali, znao sam da ću biti umjetnik. Naprosto je to iz mene toliko isijavalo toliko da nije bilo nikakve dvojbe. No, jednako sam volio i sve što ima vezu sa historijom i arheologijom. Obožavao sam Darvina, skupljao sve o leptirima i tvrdokrilcima, izučavao mikrosvijet, satima gledao lupom u biljke, i sve to crtao u svoje bilježnice koje i danas čuvam i obožavam ih... tu su i prve pjesme koje sam napisao, prve simpatije i spoznaja ko želim biti.
Kada bih se sada sreo sa malim Božom, vjerovatno bismo na jedan dan (jedan dan leptira je čudesan dan), otišli ujutro na neku planinu i izučavali prirodu. Pričali bismo o tome kako se divim tom malom biću u konzervativnoj sredini koje je uspjelo ostati svoje i nepromjenjeno, pod stalnim pritiscima i psihološkom torturom koju društvu kao takvo nameće. Pričali bismo i o tome kako ga čeka magičan svijet u kome će silno putovati, svim srcem pjevati i činiti sretnim ljude širom planete. Dao bih mu snage da nastavi, iako je taj mali Božo već tada bio potpuno svoj, odlučan, hrabar i potpun. Ne bih ja njemu ništa niti trebao reći, ja samo nastavio taj dječački korak.
Sevdalinka je najkristalnija, najuzvišenija materijalizacija ljubavi, tuge i drugih tananih osjećanja. Da li nju, kao takvu, možeš stvoriti, kasnije i interpretirati, bez tuge u sebi, ili je pak, za umjetnost ipak potrebno da malo život zaboli?
Presudno je da se možete poistovjetiti sa tom pjesmom, da vas je tuga iskusala, slomila, preobratila, da vas je bol isklesala i pročistila, i da vas je život naučio na greškama. Važno je da u njoj osjetite ljubav po koju ste došli. Ja sam sretna osoba, al' se za tu sreću nikad nisam odrekao tuge u sebi - to su neodvojive emocije i ne treba ih skrivati. Naravno da pišem i o sebi i o drugima, al' pronalazim one najčistije i najiskrenije izvore ljudske duše, i o njima pjevam, sa njima se poistovjećujem.
Za tebe se vezuje savršeno balansiranje između muškarca i žene. Koliko je važno osvijestiti ambivalentnost energija i u kojim situacijama se osjećaš i želiš da budeš muškarac, a u kojim žena?
Sve je stvar prirode. Zavisi od situacije, dana, trenutka, no nikad to nije siljenje da budem samo jedno ili drugo, to je prirodan proces razmjene i dopunjavanja tih dvaju energija. Mi smo stvoreni kao bića koja u sebi već imaju harmoniziranu prirodu, no društvo i pripadanje više njemu nego prirodi od koje smo postali, čini disbalans. Kod mene tih trenutaka nema. Ja ne pripadam stereotipnom društvu i nikad nisam. Društvo jednakih i okrutnih, ukalupljenih i zatupljenih - neka hvala.
Na sceni svi znamo ko si. Melek koji nas razoružava glasom i sinergijom umjetnosti, a nas zanima, ko je Božo kada se ugase reflektori, kada dane provodiš u svom ušuškanom stanu u Sarajevu?
Arhivar, slikar, arheolog, pisac... ja volim osamljenost i tada najbolje stvaram. Posložim kako želim svoje vrijeme i tada sve stižem, no kao što rekoh, i na sceni i van nje, ja sam uvijek isto biće, puno ljubavi i razumijevanja. Život je zapravo scena i vaša uloga nikada ne prestaje.
U kaledioskopu tvog života, koji slike bi najljepše i najjače sijale?
Moja sreća kada sam na sceni - tada sam najsretniji, i za to živim svakim atomom svojeg bića.
Znamo da balkanska sredina nije najpogodnija za drugačije ljude i da nisu rijetki takvi koji su pod pritiskom sredine odustali od svoje autentičnosti. Da li bi Božo nosio prekrasne haljine i vrtoglave potpetice i da nije voljen i prihvaćen raširenih ruku? Koliko je važno da ekstravagantnost ipak bude prihvaćena, ako ne prihvaćena, makar poštovana, kako bi opstala?
Ja sam se lavovski izborio za svoju slobodu. Nisam odustao čak ni onda kada su svi drugi sumnjali u moju viziju, nisam pokleknuo i nisam se dao prodati. Danas ljudi olako prodaju i svoju dušu, te onda nastave život kao prazna ljuštura iz koje ne sija sreća i neće nikad. Idolopoklonstvo novcu je učinilo ljude zlima, pakosnima i superiornijim u odnosu na druge. Klonim se takvih, imam svoj pravac i put, i hrabro koračam njima. Sve drugo me ne interesuje. Živim svoj život i činim samo dobre stvari vrijedne spomena.
Na koji način doživljavaš ljubav i kakva shvatanja o njoj donose zrelije godine?
Ljubav je kao i disanje - da biste živjeli, morate voljeti. Zapitajte se koliko njih danas voli - koliko njih se zapravo danas osjećaju živima?! U tome leži odgovor. Ja uvijek volim, i mnogo mi je bitnija ljubav koju dajem, čak i od one koju sa svih strana dobijam natrag.
Šta bi poručio mladim umjetnicima koji u tebi vide primjer svog cilja?
Da istraju, da vrijedno rade na sebi, da ne sumnjaju u sebe, da se trude uvijek biti bolji od sebe samoga, a ne drugih. Da konstantno stvaraju, šire ljubav i budu ljubav. Da vjeruju u svoj san i da ga slijede, jer onda se i univerzum potpuno otvori da vam pomogne u svim sferama zivota. Ako je život pozornica, odigrajte svoju ulogu najbolje što možete. Nema vremena za strah, samo hrabri, odvažni i smjeli uspiju - neka vam to bude mantra.
 |
| Lejla Kašić i Božo Vrećo |
Нема коментара:
Постави коментар