Kada kažem "zauvijek",
Mislim na nas dvoje
I na dugu cestu.
Mislim na tebe sa štapom
I na mene
Sa injem u kosi.
Mislim na nas zagrljene
I na mnogo
Uličnih svetiljki
Koje obasjavaju
Naša dostignuća
Godinama unazad.

Kada kažem "zauvijek",

Mislim na naše nerođene sinove

I na sinove naših sinova.

Mislim na našu smeđu kći

Mojih očiju,

A tvoga pogleda.

Mojih usana,

A tvojih riječi.

Moga izgleda,

A tvoga kadaktera.

Mislim na osmijehe

Naše dječurlije

I na našu malenu kućicu

Ispunjenom ljubavlju.

Kada kažem "zauvijek",

Mislim na bijelu, dugu haljinu

Čipkastih rukava

I staklenih cipelica,

Poput Pepeljuginih.

Mislim na tvoje odijelo

I crvenu leptir mašnu,

I na ono sudbonosno "da".

Mislim na zlatne burme,

Na krune pred oltarom,

Na svještenikovu govoranciju.

Kada kažem "zauvijek",

Mislim na ispunjenu želju,

Malenu, a opet tako najveću.

Na trnovit put

Posut laticama ruža

Koje tako lako savladavamo

Zajedno.

Mislim na crno-bijele

Fotografije.

Na čitav jedan album.

Kada kažem "mi",

Mislim na zauvijek.

I to mi je zauvijek

Tako blisko.

Tako prokleto blisko

Samo kada si ti tu.