I kada posumnjam
da si došao kasno,
poslije i više nego dovoljno
čemernih ljubavi,
sada kada ukus razočaranja nudim na usnama,
sada kada sam
iskvarena iskustvom
pa odmjeravam svaki gest,
riječ,
šutnju pogotovo,
sada kada Feniks u meni
nema snage da opet plane,
jer se smorio,
premorio,
izgorio,
sada kada sumnjam i u sumnju,
ne vjerujem u očigledno,
kada promišljam o namjerama
skrivenim iza ljupkih manira,
negdje u razbacanim mislima
znam,
osjećam
da Univerzum nikada ne kasni.
Sve je u moje vrijeme,
pa čak i
ti
za kog nemam nježnosti
jer sam ih nemarno
bacala pred tuđe ravnodušnosti,
ti
koji me ne možeš ukrotiti
jer sam dugo potcijenjivala svoju slobodu
i ropstvo pogrešno imenovala ljubavlju,
ti
čiju mekoću dlanova
bespoštedno odbijam,
ti
što jednostavnostima
povezuješ moje kontradiktornosti,
ti
što me isprobavaš natenane
kao vrsan somelijer vino poznate berbe,
ti
sa kojim se smijem
do bola u stomaku,
do grča koji podsjeća
da ja više ne osjećam,
pa se smijem još glasnije,
jače,
silnije,
da se ne čuje kako kroz racio
zvoni pitanje
gdje si bio ranije,
prije nego su me iskapili
kao neko žestoko piće
i potom slomili čašu o pod
da ne ostane ništa
osim staklića što će
raskrvariti nevine ruke
nekoga poput tebe
samo li se odvažiš da me dodirneš.
Čak i onda kada pomislim
da je bolje da odem
prije nego što te premami
moj miris,
slude moja ludila,
da je bolje da odeš
prije nego dođe novembar
u novembru miriše pečeni kesten,
hladne ruke traže tople džepove dugih kaputa,
kišne su ulice, pa se lako oklizati i
zaljubiti, zavarati,
prije nego počnem da ištem
da mi daš svoju bol,
jer radost je olako dati,
želim da vjerujem kako u Univerzumu
nema greške
i da si u pravo,
u svoje,
u moje vrijeme
naletio u ovu lelujavu,
prevrtljivu жизнь.
Pa, zašto onda
ne mogu da pohrlim tim ramenima
kao lasta jugu,
i svijem se tu, na tvojim ključnim kostima,
zašto me onda plaši to što
sa čašama u rukama,
u zreloj noći,
sa mojom glavom na tvojim prsima,
sa tvojim rukama na mojim bokovima,
dok posmatramo svjetla
grada dok mu noć daje pokoj,
želim da prokrvariš
na bijelim mi rukama,
želim da padneš
i slomiš mi rebra,
želim da ostaneš bez daha,
isplačeš oči
i krvariš,
krvariš...
Želim da se ne pitam gdje si bio ranije
i gdje ćeš biti kasnije,
samo želim da prodrem
u ono šta te boli,
jer sreća je ta koja okuplja,
ali nesreća povezuje
i obavezuje,
oduvijek.
Novembar se nazire,
a još si
a još sam
tu.
da si došao kasno,
poslije i više nego dovoljno
čemernih ljubavi,
sada kada ukus razočaranja nudim na usnama,
sada kada sam
iskvarena iskustvom
pa odmjeravam svaki gest,
riječ,
šutnju pogotovo,
sada kada Feniks u meni
nema snage da opet plane,
jer se smorio,
premorio,
izgorio,
sada kada sumnjam i u sumnju,
ne vjerujem u očigledno,
kada promišljam o namjerama
skrivenim iza ljupkih manira,
negdje u razbacanim mislima
znam,
osjećam
da Univerzum nikada ne kasni.
Sve je u moje vrijeme,
pa čak i
ti
za kog nemam nježnosti
jer sam ih nemarno
bacala pred tuđe ravnodušnosti,
ti
koji me ne možeš ukrotiti
jer sam dugo potcijenjivala svoju slobodu
i ropstvo pogrešno imenovala ljubavlju,
ti
čiju mekoću dlanova
bespoštedno odbijam,
ti
što jednostavnostima
povezuješ moje kontradiktornosti,
ti
što me isprobavaš natenane
kao vrsan somelijer vino poznate berbe,
ti
sa kojim se smijem
do bola u stomaku,
do grča koji podsjeća
da ja više ne osjećam,
pa se smijem još glasnije,
jače,
silnije,
da se ne čuje kako kroz racio
zvoni pitanje
gdje si bio ranije,
prije nego su me iskapili
kao neko žestoko piće
i potom slomili čašu o pod
da ne ostane ništa
osim staklića što će
raskrvariti nevine ruke
nekoga poput tebe
samo li se odvažiš da me dodirneš.
Čak i onda kada pomislim
da je bolje da odem
prije nego što te premami
moj miris,
slude moja ludila,
da je bolje da odeš
prije nego dođe novembar
u novembru miriše pečeni kesten,
hladne ruke traže tople džepove dugih kaputa,
kišne su ulice, pa se lako oklizati i
zaljubiti, zavarati,
prije nego počnem da ištem
da mi daš svoju bol,
jer radost je olako dati,
želim da vjerujem kako u Univerzumu
nema greške
i da si u pravo,
u svoje,
u moje vrijeme
naletio u ovu lelujavu,
prevrtljivu жизнь.
Pa, zašto onda
ne mogu da pohrlim tim ramenima
kao lasta jugu,
i svijem se tu, na tvojim ključnim kostima,
zašto me onda plaši to što
sa čašama u rukama,
u zreloj noći,
sa mojom glavom na tvojim prsima,
sa tvojim rukama na mojim bokovima,
dok posmatramo svjetla
grada dok mu noć daje pokoj,
želim da prokrvariš
na bijelim mi rukama,
želim da padneš
i slomiš mi rebra,
želim da ostaneš bez daha,
isplačeš oči
i krvariš,
krvariš...
Želim da se ne pitam gdje si bio ranije
i gdje ćeš biti kasnije,
samo želim da prodrem
u ono šta te boli,
jer sreća je ta koja okuplja,
ali nesreća povezuje
i obavezuje,
oduvijek.
Novembar se nazire,
a još si
a još sam
tu.
Нема коментара:
Постави коментар