Zašto ne shvataš
Da nisam oduševljena
Što si biserima ram okitio
I što ćeš je uz svoje uzglavlje
Prikucati?

Hej!
Pa ne bih mogla
Ni u jedan od tvojih portreta
Da uronim
Kao u svoj odraz u ogledalu,
Jer, ne znaš ti ništa
O mojoj crvenoj
I o prelivanju njenih odsjaja
Preko svijesti
Kroz pastelna bezgraničja.

Zaista nisam poput nje
Koja te je navikla
Na zlatan kavez.
Ne možeš postati
Moja boja,
Ako razblažavaš
Tempere u čaši.

Ja ti se neću kleti
U vječnu ljubav,
Kad joj ni sama
Ne znam definiciju.
Rećiću ti svoje nedoumice
Da možeš na vrijeme
Da od mene odustaneš.

Jer, znaš,
Zaista ne želim
Da te vežem za sebe,
Niti da budem
Bolja od prošlih.

Moje ime nema tendencije
Da ti bude ukras u rečenici,
Niti ispunjenje obaveze
Da nekom daš prezime,
Preostale godine,
Taštinu u vazduhu.
To su te moje suze prevarile.

Ne želim ni "volim te",
Ako nije slučajno,
Ako si smišljao ton
Kojim ćeš izgovoriti,
Ako ga pišeš
Poput obrasca u banci.

Mogu živjeti
I bez tvoje ljubavi,
Kad sam njihovu
U njemu izmirila.
Pa se u sebe konačno zatvorila,
Da pobjegnem
Od bezosjećaja,
Da ostanem
U svojim svijetovima.

Kome duguješ ovu sigurnost
Kojom me
U svoje linije pakuješ,
Suze mi doziraš,
Osmijeh stišavaš?

Koliko poteza kista
Će proći,
Mojim rozikastim
Nervnim završecima,
Dok me jednom
Potpuno sagledaš
I odlučiš
Da me (ne)želiš?