Rukama sam joj sa lica čitao sve one, nikad pokazane osmijehe. Nisam je htio gledati takvu - hladnu, zagledanu u nešto što boli. Nisam htio da naša ćutanja paraju, htio sam sreću. Zbog toga i uputih svoje teške i ogromne dlanove prema njenom licu, a ona me pratila svojim plavim očima i negdje se duboko u sebi nasmijala, znam to, jer mi se nasmijala, čim sam joj sklopio meke kapke. Ja sam rukama čitao njene nikad pokazane osmijehe, a onda je ona, tim svojim blagim osmijehom što se pravilno izvija i pokazuje tricu na gornjoj vilici, tražila moje usne.
Gušili smo se poljupcima. Shvatali se suzama što su kao zrna graška tekle niz naša mlada lica. Imali smo se sve dok zora nije poslala jasnu poruku da neko uskoro treba da ode. To sam, naravno, bio ja. Nisam pripadao njenom stanu, moje mjesto uistinu nije bilo tu. Nikada nisam ni pomišljao kako bismo mogli jutarnju kafu piti na njenoj terasi čitajući Crnjanskog. Otišao sam sa svim onim iskrama našeg prvog puta pomišljajući kako i nisam tako loš u čitanju njenih osmijeha. Onih osmijeha, što i sada, nakon dvadeset godina plove morima mojih strasti i pozivaju najiskusnijeg plivača da ukroti valove.
Da. Dvadeset godina otkako sam te ostavio. Napustio. Ostala si u stanu na šestom spratu novoizgrađene zgrade, sa onom predivnom malenom terasom koja mi je sa žutog kauča dnevnog boravka uvijek bila tako daleka, kao i miris svih naših jutarnjih kafa. Baš kao i ti sada.
Ostavi se slikanja i apstrakcije. Ostavi se jutarnjeg trčanja plažom. Traži! Traži me osmijehom, ponovo. Smij se dok hodaš nepoznatim ulicama grada kojeg si slučajno izabrala za odmor. Možda sam tu. Prepoznaću te, obećavam. I znaš li šta? Kada te prepoznam, kada shvatim da si to ti, djevojčica predivnih plavih očiju, hladnih ruku i toplog srca, ostaću. Ostaću u tvome naručju kao što bi i naš sin ostao želeći tvoje ruke da ga maze, a ne časove klavira na koje ga tjera dosadni otac.
S kime podijeliti život, ako ne s tobom?
Нема коментара:
Постави коментар