budiš se
i pomislim
kako je sunce 
otišlo, nestalo, naljutilo se
na te tvoje plave oči

i onda
šta ću, rekao bih ti
zaronim u bistre vode
okeana tvojih očiju
i tu ostanem preko dana
ne umarajući se
prilikom osvajanja
valova

mogao bih
da ti pričam
o morskom svijetu
pod vodom,
i o zalasku sunca
što ga dočekujem
na pješčanim bezimenim
obalama

ali, draga
ja sam već odavno
u ljubavi
mrtav čovjek
i možda nam sutra
nije obećano, ali je šansa
da se probudim prije tebe
i zavolim te
baš takvu,
najprirodniju
dok se budiš
mažena sunčevim zracima
bez šminke
naoružana toplim osmijehom
meni najljepša.