Znaš kako, ubi me april.
Znaš ti zašto.
Bezveze je praviti
stihove od rastanka,
žrtvu od suza,
kajanje od nemogućnosti.
Znaš ti dobro.
Ubi nas nedostajanje,
želja nas sagore.
Ovaj tupi pogled
rastužuje svijet.
I evo,
osamljeno sjedim
u obližnjem restoranu,
gdje već zreli ljudi ispijaju prvu kafu i čitaju novine.
Tri puta me mogu roditi,
a ne slute ovu
naboranu dušu,
ne slute mladost
hiljadu godina staru.
Plašim se života
čiji kraj izgleda
tako daleko.
Znaš ti dobro kako je
ne dočekati čekanje.
I posle stotinu ispisanih riječi
da ne želim više tebe
niti da te volim, kažeš :
"Čekao sam te."
A bila je ponoć prošla,
još pola ostalo do zore.
Znaš ti dobro
Težak je jastuku
hrapav san,
jos teže buđenje.
Najteži ovaj grad.
Ma nije ljubav vrijedna
ovoliko žaljenja i slamanja.
Daj sjekiru da je napokon
pokidam u paramparčad,
ovim praznim rukama tebe,
da vrisnem nezaborav,
i ogluvim.
od zlih jezika.
Znaš ti dobro kako boli
optuženička klupa,
a koliko zatvor bez rešetki.
Znaš ti dobro,
prividnu radost,
prinudnu sreću,
realnost koja ne žali
kad se rasani.
Ma nije ljubav vrijedna nas,
niti mi dostojni nje.
Šta joj vrijedi i dalje kruna,
kad srušismo joj ugled.
Znaš ti dobro,
ubi me ovaj dan,
lokva nostalgije,
piton maštanja.
Sabiram, jer nemam išta da oduzimam,
ne znam ko je veća budala,
ti ili ja.
Znaš ti dobro...
Ne znamo mi ništa.
Нема коментара:
Постави коментар