Pošto gudalo rasrdi žice,
da sam ja Ta,
nakon sto se pokloniš
ušima i očima uprtim u tebe,
poklonila bih ti ljiljane.
Ne znam zašto ih volim,
i ne znam da li ih ti voliš,
jer malo šta znam o tebi,
ali puno šta znam o sebi
kada pomenu tebe.
Znam kako tada tremolo u meni
razori logiku,
smrvi iskustvo,
zgromi samopouzdanje,
pretvori me u glinu,
pa se oblikujem prema tvojim rukama
vajanim, ipak, za kalup tuđeg tijela.
Pa ti ćutke, mahnita, obećavam
i nebo, i zemlju,
život i ljubav, i poslije pepela i praha,
pa njemih usana, nerazborita, obećavam da ću ti noćima željeti mirne snove
i košare pune jutara
što mirišu na ljiljane,
pa ti gluvih usana, blažena, obećavam
svoju kost umjesto staračkog štapa,
svoju kožu umjesto pokrivača.
Bezumna čuvam svoje bokove
da ih ne opustoše bezobrazni pogledi ljudi,
jer sam ih obećala tebi,
tako u nekom svom magnovenju
što u satima iza ponoći,
kada noć daje zavijet šutnje
i ne odaje jutru sagu o ljubavnicima
na čijim tijelima nema tragova žudnje,
a duše su tim čeznućem izbrazdane,
vodi ljubav sa violinom koja drhti kao gonjena srna,
baš onako kako ti i ja nikada nećemo.
Tada, suluda,
jednim ratničkim imenom pokorena,
nerazumno jamčim sve što jesam neznancu o kom mi je znano samo
ko bivam ja, kada se on pomene.
A da sam ja Ta,
pošto gudalo razdraži žice
koncertnom salom
širio bi se miris ljiljana.
Možda bi tada znao,
možda bih i ja znala
zašto ih tako volim.
Jeka violina bi nas pratila zanavijek,
a ja bih bila Ta
i ljiljani bi mirisali
sve dok je svanuća.
da sam ja Ta,
nakon sto se pokloniš
ušima i očima uprtim u tebe,
poklonila bih ti ljiljane.
Ne znam zašto ih volim,
i ne znam da li ih ti voliš,
jer malo šta znam o tebi,
ali puno šta znam o sebi
kada pomenu tebe.
Znam kako tada tremolo u meni
razori logiku,
smrvi iskustvo,
zgromi samopouzdanje,
pretvori me u glinu,
pa se oblikujem prema tvojim rukama
vajanim, ipak, za kalup tuđeg tijela.
Pa ti ćutke, mahnita, obećavam
i nebo, i zemlju,
život i ljubav, i poslije pepela i praha,
pa njemih usana, nerazborita, obećavam da ću ti noćima željeti mirne snove
i košare pune jutara
što mirišu na ljiljane,
pa ti gluvih usana, blažena, obećavam
svoju kost umjesto staračkog štapa,
svoju kožu umjesto pokrivača.
Bezumna čuvam svoje bokove
da ih ne opustoše bezobrazni pogledi ljudi,
jer sam ih obećala tebi,
tako u nekom svom magnovenju
što u satima iza ponoći,
kada noć daje zavijet šutnje
i ne odaje jutru sagu o ljubavnicima
na čijim tijelima nema tragova žudnje,
a duše su tim čeznućem izbrazdane,
vodi ljubav sa violinom koja drhti kao gonjena srna,
baš onako kako ti i ja nikada nećemo.
Tada, suluda,
jednim ratničkim imenom pokorena,
nerazumno jamčim sve što jesam neznancu o kom mi je znano samo
ko bivam ja, kada se on pomene.
A da sam ja Ta,
pošto gudalo razdraži žice
koncertnom salom
širio bi se miris ljiljana.
Možda bi tada znao,
možda bih i ja znala
zašto ih tako volim.
Jeka violina bi nas pratila zanavijek,
a ja bih bila Ta
i ljiljani bi mirisali
sve dok je svanuća.
Нема коментара:
Постави коментар