Mehmed Mahmutović: Naravno da sam opet sjeban

0 Comments
naravno da sam opet sjeban
kako ne bih bio
kada ništa ne funkcioniše
onako treba
jebem ti
ni sam nisam znao
da sam sve ovo
baš ovako
iritantno
nervozno
bljutavo
i dosadno
htio
sutra neću položiti matematiku
iako izlazim već drugi put
odlučio sam da odložim
taj glupi ispit
za neka bolja vremena
ako ja uopće znam
šta su
bolja vremena
od onog dana
kada sam u potpunosti
shvatio šta je
prava, iskrena, do srži vrela
ljubav na bijelom platnu
sa milion boja
u rukama
sa nikad viđenim
nijansama vatre
u našim tijelima
koja samo što nisu
prosula svoj žar
na platno oslikano
rukama
cijelim tijelom
kosom
obrvama
ušima
očima
i poljupcima
našim.
malena, vrijeđa me to
što se pojaviš u kafani
a ja ne vidim
kako graciozno ulaziš
otvaraš i zatvaraš teška
vrata koja ti nikad nisam
imao priliku otvoriti
jer ta kafana
sa najboljim pivom
i najjeftinijim viskijem u gradu
nije ni postojala onda
kada smo
u našem ljubavnom ludilu
postojali nas dvoje.
malena, vrijeđa me
kada ne uspijem da vidim
kako vješaš kaput 
kojeg sam uvijek rado
vješao na svim onim vješalicama
romantičnih restorana u kojima
su nas i kuhari poznavali
vrijeđa me
kada ne uspijem da vidim
kako vješaš taj svoj
bež kaput sa mekano sivim
krznom oko vrata
kraj kojeg mi je uvijek
bilo toplo
pa i onda kada smo
svoja mlada tijela
kotrljali kao lagan kamen
u trideset centimetara
hladnog snijega
pod krošnjama
makedonskog bora
sjedeš stol do moga
i kao, ne poznajemo se
kako da se ne poznajemo?
kako da te ne prepoznam?
kako da te ne posmatram
dok drugaricama za stolom
rukama sve u detalj objašnjavaš
ono što one ne mogu tako lako
da razumiju?
kako da ne osjetim tvoj miris
kojeg stavljaš na vrat iz
roze bočice tako što
tri puta naneseš njegovu
snagu i nježnost
na onu stranu vrata
na kojoj živi
tvoj predivni crni mladež
u kojem sam jednom
izgradio opservatorij
kako bih mogao da
u miru posmatram
sve mladeže
na tvome krhkom
i nevinom tijelu
tri puta
kako bi me opila
i navukla na teške droge
tvog crnog mladeža
od kojih se još nisam
odvikao mislima
na njihovu
senzualnu moć
tri puta
kako bih te ljubio
satima
kako bih
svojim punim usnama
lutao svim zaleđenim putevima
desne strane tvoga vrata.
dva puta
na lijevu stranu
jer uvijek
navalim na desnu
znam koliko te to pali
i koliko postaneš živa
dok usnama topim
ledenice tvoje
mladosti nakupljene
strahovima
na putevima tvoje budućnosti.
malena
kako smo mogli
postati stranci?
ko je pogrešno skrenuo?
čiji su to poljupci
odlutali na vrat nekog
drugog? na usne nekog drugog?
na tijelo nekog drugog?
kako možemo da se
ne javimo jedno drugome?
kako mogu da ti ne prepričam
svoj dan i svađe koje sam
izbjegao? kako možeš da mi
ne prepričaš svoj dan
i ne fotografišeš sve ono što je
tvoj maleni brat nacrtao nama dvoma?
kako mogu da ne opsujem
Romea i Juliju
i onaj dan
kada sam
mrtav pijan
u Veroni
stajao kraj tebe
dok si ti hrabro
na zidu ljubavi
ispisivala naše incijale?
oprosti mi.
idiot sam.
javio bih ti se
ali se plašim
da bi mogla još jednom
polomiti naliv pero
kupljeno u Veneciji
9.9.2016. u jednoj malenoj
radnji, ne tako jeftinoj
kod starog prodavača
koji je u nama osjetio
sve ono što su i svi ostali
tog dana osjetili
u samo jednom pogledu
na nas dvoje
dok smo
osvajali ulice
Venecije
pod vrelim suncem
s tvojom
nježnom rukom
u mojoj
ogromnoj i teškoj
ruci koja lomi
naliv pero
kupljeno
u Veneciji
9.9.2016.
popravljeno
u mojoj sobi
onog dana
kada sam ti
mrsio kosu
satima
i ljubio srce
sve dok nisi
ispila posljednju kap
tinte
naliv pera
koje je trebalo
ispisati beskonačnost
tvojih kratkih,
brzih ali sigurnih
koraka
ulicama
našeg
predivnog
života.


Нема коментара:

Постави коментар