Jesen i sive ulice
Obojile su peron u prazno,
Obukle klupu u besmisao,
Obrisale osmjeh sa lica.
Ne osjećam radost ovdje,
Ne vidim crvene zgrade,
Ne miriše mi vazduh na dom.

Jesen i prazne oči
Iščupale su mi sjaj iz mojih,
Odvukle svjetlost u stranu,
Zamaglile moje treptaje.
Govorim kao bez glasa,
Riječi mi prolaze kroz tebe,
Vičem, ali ne čuješ,
Pravdam, a ti ne želiš,
Volim, a gdje je odraz?

Jesen i njene drugarice
Su me dovukle na ono mjesto,
Da prespavam usnule gradove,
Da izbjegnem svoje misli,
Da te ponovo osjetim,
Da šapnem,
Da opet doživiš.

Jesen u šarenom kaputu
Svo mi je šarenilo ukrala!
Danima joj na vratima stojim,
Nadam se, spavam i klečim,
Molim je da mi vrati,
Da ne izaziva,
Jer ću pobjeći.
Pobjeći gdje je nema,
Pa nek' se drugim šareni.

Jesen me svadljivo gleda,
Ne vjeruje da sam spremna,
A jesam, tako mi stiha,
Tako mi leptira mojih
Što mi na slova slijeću,
Što se na pero gnijezde
I pišu moj dnevnik.

Jesen ne zna kako je
Kada ti nestaje daha,
Kad ne vidiš izlaz
Dok se u sebi kupaš.
Zalud joj njene kiše
Kada iz njih ne čita.
Bježaću, makar u Sibir,
Makar u hladne noći
Ako mi ne vrati osmijeh.

Jesen me ponovo boli,
A ja joj pišem pjesme!
Za svaki rođen strah,
Po jedna moja strofa...
Pa ponovo molim lišće
Da vrati moja šarena,
Moja vesela jutra.

Jesen u preuskoj magli
Skriva moje suknje,
Moj narandžast korak
I moje tople noći.
Iz njenog dalekog gnijezda
Ne čuje kako joj pjevam:
"Molim te, vrati mi šareno,
Do ponoći, molim te, vrati!"