Voljela bih te još jednom kao nekada, onako zauvijek, da mogu.
Budila bih te jutrima sa kafom koja miriše na cimet, da mogu.
Spremala bih ti tost koji bi morao da bude nešto najukusnije što si ikad probao, da mogu.
Opet bih rekla da kraj svijeta ne postoji, jer kraj svijeta je tamo gdje se ne čuje da te volim i da me voliš, da mogu.
Ne bih te ispravljala kada zamijeniš lokativ sa akuzativom, da mogu.
Opet bih se naljutila na tebe što nisi pošao u pozorište sa mnom, da mogu.
Oprostila bih ti što ne mariš za te moje pjesnike, da mogu.
Smijala bih se kada bi me nazivao Dambom zbog mojih klempavih ušiju, da mogu.
Pričala bih ti zašto slušam Urbana kada ne mogu da zaspim, da mogu.
Otkrila bih ti zašto tako volim jesen, šta to u meni budi i uspavljuje novembar pomješan sa mirisom kestena, da mogu.
Čekala bih te, iako mrzim da čekam, da mogu.
Češkala bih te, nepregledno dugo, da mogu.
Dopustila bih ti da voziš moje biciklo, da mogu.
Pričala bih ti o dalekim gradovima kojima nekada mislima, u prolazu lutam, da mogu.
Rodila bih ti sina sa nebeskim očima i ćerku sa razmakom između zuba, da mogu.
Pričala bih ti o prethodnom životu u kom smo se voljeli i kako sam tada poželjela da te opet nađem, da mogu.
Bolovala bih tvoju bol, da mogu.
Grlila tvoje radosti kao svoje, da mogu.
Mogla bih, da mogu,
za tebe, ljubavi,
uraditi sve.
Ali, ne mogu.
Jer nikako da naučimo
da se vrtimo na tim
sablasnim vrteškama
prošlosti.
Ubijedimo se da
želimo samo
jedan krug,
ali prvi okrene i drugi.
Već tada nam je muka
i vrti nam se u glavi.
Taman da stanemo
okrene se novi krug,
pa još jedan,
pa još jedan
i tako u nedogled,
sve dok se odveć iscrpljeni ne ispovraćamo po sadašnjosti.
I zato, ljubavi,
oprosti sebi onih 86 poziva za samo jedan dan
na koje se nisi javio.
Oprosti sebi
sve moje poruke
koje si ignorisao,
sate čekanja
i naivnu vjeru da ćeš doći,
moj trud da ti budem što ljepša
koji nisi primjetio.
Oprosti sebi
što mi nisi držao merdevine
kada sam željela da dosegnem do svojih zvjezda.
Oprosti sebi
što sam se nadala da ćeš se odnekud pojaviti dok Urban pjeva ''Ostavljam te samu'' i šapnuti da me nikada, nikada nećeš ostaviti.
Oprosti sebi
sve moje napore da te trgnem iz mrtvila kolotečine,
sva moja opravdanja tebe pred svijetom i pred samom sobom
koja si podrazumjevo.
Oprosti sebi što nisi bio tu kada je trebalo, a trebalo je uvijek,
što si ćutao kada su govorili da sam takva i ovakva i što si im povjerovao.
Oprosti sebi
sve moje zagrljaje koje si ravnodušno odbio,
sve noći tokom kojih sam bdila nad svojom tugom i željela samo jedno - da ti budeš srećan,
svako moje ''hajde da se vidimo''; kada ti je potreban neko.
Oprosti sebi što si, tako često, pričao mi o Njoj,
što si ljubio bilo kakve,
pa onda bez stida dolazio meni, govoreći da sam nedostajala i da to nije važno.
Oprosti sebi što sam vjerovala tebi
i što sam vjerovala u tebe.
Oprosti sebi što je ravnodušnost
zamijenila drhtaj
na pomen tvog imena.
Oprosti sebi što sam saznala da je kraj svijeta u meni, a tamo se najviše čulo.
Oprosti sebi
što si ljubav,
ali ne i čovjek mog života.
Oprosti sebi
moju tugu,
čežnju,
vapaj,
bol,
prazninu.
Oprosti sebi što nisi pošao u pozorište sa mnom.
Jer, ljubavi,
ja bih ti oprostila, da mogu.
I zato,
ljubavi, ne traži me više.
Ne bih ni ja tebe, da mogu.
Нема коментара:
Постави коментар