Noćni autobus, početna stanica Podgorica, cilj - Beograd. Šuštanje folije i miris sendviča napravljenih od dvije kriške svježeg hljeba, između kojih je umetnuto nekoliko tankih parčića salame; nepoznata lica putnika, svako sa svojom tugom, svojom nadom i svojim radostima. Broj sjedišta na karti smjestio me pored čovjeka srednjih godina. Pomalo u sebi negodujem što na njegovom mjestu nije neko mlađi. On njegovanim rukama, na kojima je poneka staračka pjega, drži napola pojeden sendvič, dok u ustima žvaće pozamašan zalogaj, a na prosijedoj bradi poneka je mrvica. Moje negodovanje sve više nestaje dok sve više razmišljam o tome kako je moj otac, ne tako njegovanim rukama jeo neki takav sendvič, dok je odlazio od nas i od sebe, tako nekim noćnim autobusom, koji je vozio u neku od blistavih evropskih zemalja, blistavih za svakog, osim za njega.
Gospodin do mene sve više me podsjeća na mog oca. Prijatno miriše - kao moj otac poslije kupanja, jer češće je mirisao na alkohol (domaća loza ili pivo, Nikšićko, isključivo iz tamne flaše). Pitam se na šta bi sada mirisao kada bih mogla i željela da ga zagrlim. Pitam se, zašto nije kao svi očevi, uveče uz kokice i film pričao o tome kako je proveo dan i pridružio se našim sitnim radostima, umjesto što je od njih bježao u svoje velike tuge i snove o bijelim lađama. Pitam se zašto mi nikada nije pričao o svim tim umjetnicima koje je znao ili o kojima je znao. Pitam se zašto mi nikada nije pričao o Parizu ili Beču do kojih je kao student stigao prego mangupskih finti. Pitam se... Gospodin do mene sada spava prekrštnih ruku na stomaku, glava mu je zabačena k sjedištu. Često sam gledala oca u tom položaju, doduše pijanog, lica zajapurenog od jeftinog alkohola. Pitam se, dok pokušavam da se sjetim nekog našeg zagrljaja, zašto je ta tamna flaša Nikšićkog bila zanimljivija od bratovih, sestrinih i mojih prehlada, petica, jedinica, takmičenja, nastupa, uspjeha, padova, klempavih simpatija, neopravdanih časova, prijemnog ispita, matura, upisa na fakultet. Pitam se zašto se uopšte pitam.
Čemu? Kada ga sljedeći put budem vidjela ništa od toga neće biti važno, jer će biti odveć davno. Tada ću biti diplomirana književnica, ako me posluže ambicije možda i na master studijama, možda čak nečija supruga ili majka, a kada me posljednji put vidio bila sam zanesena maturantkinja. Kada ga sljedeći put budem vidjela govoriće o tome kako vrijeme leti, kao da je juče bilo kada je pucao iz puške, po starom narodnom običaju, ali da objavi rođenje treće ćerke. Govoriće, možda, o tome kako me je odveo na bilijar (ako se uopšte sjeća toga), ili kako me odveo na upis u Osnovnu školu i promašio njenu adresu. Ne znam o čemu bi još govorio i da li bi imao o čemu, ali znam da bih ja imala o čemu da ćutim - o onome šta ćutim sve godine bez njega, čak i kada je tu, o onome o čemu bih ćutala i dalje, da me redni broj na karti nije smjestio do tog čovjeka koji prokleto liči na mog oca.
I onda, dok se beogradska zora nameće, a sjećanja klize niz obraze, shvatih - krajnja stanica nije taj Beograd, niti ta blistava evropska zemlja. Cilj je oproštaj. Shvatih, od taloga jada što se šćućurio u meni, nemam ništa. Sav gnjev, bijes, razočaranost, čemu? Nije on kriv što ne umije ljepše da voli, ili samo da voli, pa kako god. Zato mu praštam. Praštam jer želim da ga nekad zagrlim rukama neuprljanim ogorčenošću, za kojima se ne vuku okovi prošlosti, jer znam koliko su teški okovi kojima je on zarobljen, kilometrima od svog doma, u tuđim stanovima, među vlažnim zidovima, pod napuklim krovovima. Sam.
Stigli smo. Gospodina, koji mi je na desetak sati pružio osjećaj prisustva mog oca, na stanici čeka ćerka, približne smo starosti, tačnije mladosti. Smiju se i grle, dugo. Poželjela sam takav zagrljaj. Prvi put priznajem. Prvi put osjećam. Prvi put sam slobodna. I srećna sam. Stranče, hvala ti.
Gospodin do mene sve više me podsjeća na mog oca. Prijatno miriše - kao moj otac poslije kupanja, jer češće je mirisao na alkohol (domaća loza ili pivo, Nikšićko, isključivo iz tamne flaše). Pitam se na šta bi sada mirisao kada bih mogla i željela da ga zagrlim. Pitam se, zašto nije kao svi očevi, uveče uz kokice i film pričao o tome kako je proveo dan i pridružio se našim sitnim radostima, umjesto što je od njih bježao u svoje velike tuge i snove o bijelim lađama. Pitam se zašto mi nikada nije pričao o svim tim umjetnicima koje je znao ili o kojima je znao. Pitam se zašto mi nikada nije pričao o Parizu ili Beču do kojih je kao student stigao prego mangupskih finti. Pitam se... Gospodin do mene sada spava prekrštnih ruku na stomaku, glava mu je zabačena k sjedištu. Često sam gledala oca u tom položaju, doduše pijanog, lica zajapurenog od jeftinog alkohola. Pitam se, dok pokušavam da se sjetim nekog našeg zagrljaja, zašto je ta tamna flaša Nikšićkog bila zanimljivija od bratovih, sestrinih i mojih prehlada, petica, jedinica, takmičenja, nastupa, uspjeha, padova, klempavih simpatija, neopravdanih časova, prijemnog ispita, matura, upisa na fakultet. Pitam se zašto se uopšte pitam.
Čemu? Kada ga sljedeći put budem vidjela ništa od toga neće biti važno, jer će biti odveć davno. Tada ću biti diplomirana književnica, ako me posluže ambicije možda i na master studijama, možda čak nečija supruga ili majka, a kada me posljednji put vidio bila sam zanesena maturantkinja. Kada ga sljedeći put budem vidjela govoriće o tome kako vrijeme leti, kao da je juče bilo kada je pucao iz puške, po starom narodnom običaju, ali da objavi rođenje treće ćerke. Govoriće, možda, o tome kako me je odveo na bilijar (ako se uopšte sjeća toga), ili kako me odveo na upis u Osnovnu školu i promašio njenu adresu. Ne znam o čemu bi još govorio i da li bi imao o čemu, ali znam da bih ja imala o čemu da ćutim - o onome šta ćutim sve godine bez njega, čak i kada je tu, o onome o čemu bih ćutala i dalje, da me redni broj na karti nije smjestio do tog čovjeka koji prokleto liči na mog oca.
I onda, dok se beogradska zora nameće, a sjećanja klize niz obraze, shvatih - krajnja stanica nije taj Beograd, niti ta blistava evropska zemlja. Cilj je oproštaj. Shvatih, od taloga jada što se šćućurio u meni, nemam ništa. Sav gnjev, bijes, razočaranost, čemu? Nije on kriv što ne umije ljepše da voli, ili samo da voli, pa kako god. Zato mu praštam. Praštam jer želim da ga nekad zagrlim rukama neuprljanim ogorčenošću, za kojima se ne vuku okovi prošlosti, jer znam koliko su teški okovi kojima je on zarobljen, kilometrima od svog doma, u tuđim stanovima, među vlažnim zidovima, pod napuklim krovovima. Sam.
Stigli smo. Gospodina, koji mi je na desetak sati pružio osjećaj prisustva mog oca, na stanici čeka ćerka, približne smo starosti, tačnije mladosti. Smiju se i grle, dugo. Poželjela sam takav zagrljaj. Prvi put priznajem. Prvi put osjećam. Prvi put sam slobodna. I srećna sam. Stranče, hvala ti.
Lejla Kašić
Нема коментара:
Постави коментар