Negdje između sreće i usamljenosti
moji strahovi vrište sve dublje
i kljucaju mi dušu
i kljucaju misli
i kljucaju kosti.
Samo kljucaju.
Negdje između sreće i usamljenosti,
stvarnost se zbilja događa
od pruženih ruku do podmetnutih nogu,
od nazdravljanja do utapanja tuge u boci.
Ljudi dođu da pođu
i vrata se svakog puta sve teže otvaraju.
Počnu da škripe,
nepodmazana povjerenjem,
uskraćena za sigurnost,
bojažljivo strepeći od izdaje i promaje.
Negdje između sreće i usamljenosti
i mi smo se izgubili
uz tople ruke, a hladne dodire.
uz tople oči, a hladne poglede.
uz tople usne, a hladne riječi.
Ugaženi svemiri kukaju nad Suncem
a ja se davim
i otimam
i odbijam zaboravljanja ljudi
koji odavno ne pamte
gdje su me ostavili.
Skrušena pred Bogom,
tu gdje su me ostavili
ja ih i dalje besmisleno čekam.
Negdje između sreće i usamljenosti...
Negdje između njih i mene.
Između nas.
Нема коментара:
Постави коментар