Nekim danima nas udave nedostajanja.
Uhvate za grlo, puste ti vazduha tek toliko da preživiš, da vidiš sebe kako ne plačeš, a plače ti se.
Kako ne pišeš, a piše ti se.
Kako ne grliš, a grli ti se.
Kako uzdišeš, a diše ti se.
Nekim danima nas udavi činjenica da nekom nismo potrebni.
Da neko može bez nas.
Da neko može bez nas.
A osoba se činila kao dom. Kao komadić koji je nedostajao.
Kao vjetar u leđa.
Kao vjetar u leđa.
Nekim danima shvatimo da je sloboda jedino onaj osjećaj kad ne zavisiš od pripadanja nekom. Kad si sposoban da budeš samo svoj. Samo sebi.
Nekim danima bismo voljeli čuti poznati smijeh.
Nekim danima suze ne idu dalje od ruba oka, i one se boje da budu viđene, da budu otkrivene.
Nekim danima suze ne idu dalje od ruba oka, i one se boje da budu viđene, da budu otkrivene.
Jer ko će prvi pustiti suzu?
Ko će prvi reći: "nedostaješ mi"?
Ko će prvi preći preko smeća koje ostane iza odnosa koji se ućute?
Ko će prvi zagaziti u mrak u kojem je nekad svijetlilo hiljadu lampica koje su se pojačavale smijehom i zagrljajem?
Ko će prvi pristati da bude prvi?
Ko će prvi reći: "nedostaješ mi"?
Ko će prvi preći preko smeća koje ostane iza odnosa koji se ućute?
Ko će prvi zagaziti u mrak u kojem je nekad svijetlilo hiljadu lampica koje su se pojačavale smijehom i zagrljajem?
Ko će prvi pristati da bude prvi?
Nekim danima nas udave nedostajanja.
I neka nas udave.
Kukavice to i zaslužuju.
I neka nas udave.
Kukavice to i zaslužuju.
Нема коментара:
Постави коментар