Gorka je krv skliznula jutros niz presahle vene, urlajući tvoje ime
Prvi put se božur nije otvorio i
srce ti nije zamirisalo na mene
Osjećam da te više nemam
jer ljubiš me kao neznanac
što ne poznaje
ni juče
ni sjutra
i zaudara na tuđinu,
tako jezivo miriše
kao tuđinska neman,
i tako jezivo mi je uvlačiš u njedra
Oči ti vrište
da me ne voliš više,
oči ti vrište da odem prva,
a duša, duša nešto tiše da je tako lakše
i da će proći,
kao i sve što umije da prođe
Prolazi neki vreli dan
i miriše zaborav na tebe,
cvrkuće mjesecu neke poznate note,
neku odbolovanu pjesmu
iz jedne tople jeseni
A ona te miluje i ne zvoca
o životu,
sitnim nedaćama
i matematici,
ne oblači te i ne oblikuje,
ona ti pleše i budi sva čula i tome likuje
i ne staje dok sve ne uzavri
pod njenim lakim nogama
Smiješi ti se
i ljubi te
onako kako ja
nikada
nijesam
umjela
Moje su rijeke naučile
da mijenjaju tok
i da me kad srce na časak stane
usele u
bezimene klisure
gdje mokri mrak sluša
moje snove
dan
i
noć,
pakujući mi suze
u svoje duboke
džepove
I dok istjeram
iz svih čvorova
sve svoje
dugine kolačiće i sve veprove
inata,
sve što me u tebi čuva
biće već odavno
mrtvo
Osjećam da te više nemam
i zato molim te
pošalji
daleko
u bespovrat
sve naše poljupce
i zagrljaje,
sve ruže i
sve suze,
sve osmijehe
i sve,
baš sve prijeke riječi,
sva jezera
i one hladne gradove,
operi čaršafe
i nemoj da se zove Lenka
Osjećam da te
nemam više i
sad zaista
odlazim
jer
izgubila sam te
negdje
prije nekog svitanja,
baš dok sam snivala
kako mi
obasjan prvim zracima
majskog sunca
a nikad tako lijep,
prilaziš,
osmjehuješ se,
u isto vrijeme drhtiš
i čvrsto stojiš tu kraj mene,
podižeš mi veo i baš tad...
Prvi put se božur nije otvorio i
srce ti nije zamirisalo na mene
Osjećam da te više nemam
jer ljubiš me kao neznanac
što ne poznaje
ni juče
ni sjutra
i zaudara na tuđinu,
tako jezivo miriše
kao tuđinska neman,
i tako jezivo mi je uvlačiš u njedra
Oči ti vrište
da me ne voliš više,
oči ti vrište da odem prva,
a duša, duša nešto tiše da je tako lakše
i da će proći,
kao i sve što umije da prođe
Prolazi neki vreli dan
i miriše zaborav na tebe,
cvrkuće mjesecu neke poznate note,
neku odbolovanu pjesmu
iz jedne tople jeseni
A ona te miluje i ne zvoca
o životu,
sitnim nedaćama
i matematici,
ne oblači te i ne oblikuje,
ona ti pleše i budi sva čula i tome likuje
i ne staje dok sve ne uzavri
pod njenim lakim nogama
Smiješi ti se
i ljubi te
onako kako ja
nikada
nijesam
umjela
Moje su rijeke naučile
da mijenjaju tok
i da me kad srce na časak stane
usele u
bezimene klisure
gdje mokri mrak sluša
moje snove
dan
i
noć,
pakujući mi suze
u svoje duboke
džepove
I dok istjeram
iz svih čvorova
sve svoje
dugine kolačiće i sve veprove
inata,
sve što me u tebi čuva
biće već odavno
mrtvo
Osjećam da te više nemam
i zato molim te
pošalji
daleko
u bespovrat
sve naše poljupce
i zagrljaje,
sve ruže i
sve suze,
sve osmijehe
i sve,
baš sve prijeke riječi,
sva jezera
i one hladne gradove,
operi čaršafe
i nemoj da se zove Lenka
Osjećam da te
nemam više i
sad zaista
odlazim
jer
izgubila sam te
negdje
prije nekog svitanja,
baš dok sam snivala
kako mi
obasjan prvim zracima
majskog sunca
a nikad tako lijep,
prilaziš,
osmjehuješ se,
u isto vrijeme drhtiš
i čvrsto stojiš tu kraj mene,
podižeš mi veo i baš tad...
znam
da te više nemam.
Нема коментара:
Постави коментар