Maja Babović: Hajde da ostanemo djeca

0 Comments
Hajde da se nikada ne vjenčamo
I da ostanemo sada i zauvijek
Nevina djeca
Rumenih obraza što ljube Mjesečeve bore
I dive se zalascima Sunca.
Hajde da nikada ne odrastemo
I budemo veliki ljudi
Koji su mali.
Njima je nekako uvijek
Veličina tijela
Obrnuto srazmjerna veličini duše.
Uvijek se žale,
Malo se smiju
I svega im je dosta.
Posmatram ih
I oni ne žele ništa
I ničem se ne raduju.
Sveto im je samo ono
Što im je potrebno,
Nakon toga gaze.
Siju mržnju,
Žanju bolesti.
Depresivni su
I ružni.
A ti si moj mali dječak,
I ukrašću te
Pa neka mi sude
I neka pošalju rulju naroda na mene.
Ne dam im te.
Oni su zli.
Oni ti misle zlo.
Oni nam misle zlo.
Hajde da se nikad ne vjenčamo
Ali da budemo srećni.
Da mi vlasima šapćeš Jesenjina
I prstima voliš moje pore
Koje će se ježiti.
Hajde me zaprosi prstenom od maslačka
Koji si sam napravio
Pa da njegov sjaj postidi
Sve njihove dijamante.
Hajde da nam niko ništa
Ne može.
Hajde da budemo čovječuljci
Malih ručica, a velikih zagrljaja.
Malih nožica, a velikih koraka.
Malenih očiju, ali pogleda uperenih jedno u drugo.
Hajde da srušimo njihove ideale
I stvorimo kult naše ljubavi.
Da nas protjeraju iz raja i pakla.
Da ostanemo jedini ljudi na Zemlji.
Ti i ja
I naš zalazak Sunca.
Da se svađamo.
Da ti pišem.
Da se smiješ.
Da se volimo.
Hajde da ostanemo djeca.
Djeca umiju voljeti
I u dubokoj starosti,
Zlatni dječače.


Нема коментара:

Постави коментар