Ne zanima me koliko godina ima
taj pas kraj tvojih nogu,
ne zanima me da li ce kiša
i gdje li sam ostavila kišobran,
jedino me zanima
zasto uopšte razgovaramo o banalnostima,
o trenutnom stanju u društvu,
o prvom snijegu,
na stepenistu sklupčani mrakom,
u ovom gradu u kome snijeg gotovo nikad i ne pada.

Ne zanima me kada ćeš diplomirati,
ni koliko dugo već pokušavaš,
ne zanima me tvoja krvna grupa,
niti vjeroispovijest,
kako uopšte vjeruješ u nešto u šta ne vjeruješ,
zašto,
pobogu,
uopšte i razgovaramo o tome,
ne zanima me,
u ovom kasnom satu
koji me drobi,
mrvi i
jedva čeka da me prežvaće.

Nije mi važno ko je kriv,
i da li je neko nešto uvredljivo dobacio u prolazu,
koje knjige čitaš
i kakvu poeziju voliš,
isto me ne zanima,
ni jesu li te otac i mati othranili u dvorcu
ili u slamenom gnijezdu,
jesi li plakao
kad je trebalo pustiti suzu,
jesi li se radovao,
kao čovjek,
kao živo meso koje se hrani mesom,
jesi li ikada hodao bos po kiši
i brao prve ljubičice za svoju dragu,
n e
z a n i m a
m e

Moja misao sada luta daleko od tebe,
ka nečemu što nisi Ti
i što ti nije blisko.

Moja misao ti potura misli
koje nisu tvoje i koje ti ne liče,
niti ti pašu,
stoje ti jednako loše
kao što ti stoji tuđe ime kojim te nazivam.

U svom ovom mraku
samo vidim kako ti se pokreću usne,
mirišem glad mesa za mesom,
osjećam kako prstima iscrtavaš nevidljive mape
do priče u kojoj ćemo se izgubiti
i kraja u kom se nikada
sastavljeni
nećemo naći.