Tri sata posle ponoći.
Kiša bijesno bije u okno prozora moje male sobe,
mog skrovišta
i skloništa.
Kiša bijesno bije u okno prozora moje male sobe,
mog skrovišta
i skloništa.
Zovem samo da ti kazem još ovo,
znaš,
nikada ti neću oprostiti Tišinu,
ona je bila jača od svake moje buke,
od svake ljutnje,
teža od svakog tvog prijekog pogleda.
Tri sata je posle ponoći,
ti si pogasio zvijezde sve
i pošao na spavanje,
kao da se ama baš ništa promijenilo nije.
Tri sata je posle ponoći,
kiša će potopiti svijet,
zovem te samo da ti kažem još jednu stvar,
a Tišina svira sa druge strane slušalice,
vjetar šapuće riječima koje ne razumijem.
znaš,
nikada ti neću oprostiti Tišinu,
ona je bila jača od svake moje buke,
od svake ljutnje,
teža od svakog tvog prijekog pogleda.
Tri sata je posle ponoći,
ti si pogasio zvijezde sve
i pošao na spavanje,
kao da se ama baš ništa promijenilo nije.
Tri sata je posle ponoći,
kiša će potopiti svijet,
zovem te samo da ti kažem još jednu stvar,
a Tišina svira sa druge strane slušalice,
vjetar šapuće riječima koje ne razumijem.
I najednom,
čujem ti glas,
otrgnut iz sna,
i odjednom je sve nevažno.
I kiša
i jesen,
i ova hladna, prazna soba,
i to što me nerviraš,
što nas prodaješ
za sitan novac
i što mi nikada nećeš reći
neku lijepu riječ,
pa makar i slagao.
čujem ti glas,
otrgnut iz sna,
i odjednom je sve nevažno.
I kiša
i jesen,
i ova hladna, prazna soba,
i to što me nerviraš,
što nas prodaješ
za sitan novac
i što mi nikada nećeš reći
neku lijepu riječ,
pa makar i slagao.
Odjednom je nevažno to što ne umiješ
jednom rukom da naručuješ pjesmu,
a drugom da mi zapališ cigaretu,
odjednom sam zaboravila tvoju crnu jaknu
koju ne volim,
jer ti je u njoj uvijek hladno,
i to što ne gledaš ni lijevo ni desno dok prelaziš ulicu,
što ti oči nikada ne zasijaju kad me ugledaš,
i što stalno okreneš glavu od mene,
kao da se ne poznajemo,
što nikada nisi okrenuo moj broj,
da čuješ moju neku tišinu,
koja bi ti mnogo rekla.
jednom rukom da naručuješ pjesmu,
a drugom da mi zapališ cigaretu,
odjednom sam zaboravila tvoju crnu jaknu
koju ne volim,
jer ti je u njoj uvijek hladno,
i to što ne gledaš ni lijevo ni desno dok prelaziš ulicu,
što ti oči nikada ne zasijaju kad me ugledaš,
i što stalno okreneš glavu od mene,
kao da se ne poznajemo,
što nikada nisi okrenuo moj broj,
da čuješ moju neku tišinu,
koja bi ti mnogo rekla.
Čujem ti glas
i zaboravim kako zvučiš kad si ljut,
zaboravim koliko puta si izgovorio zbogom,
umjesto da mi kažeš da ostanem.
Zaboravim koliko puta sam promrzla
na tvojoj hladnoći,
a ti nisi ponudio zagrljaj.
i zaboravim kako zvučiš kad si ljut,
zaboravim koliko puta si izgovorio zbogom,
umjesto da mi kažeš da ostanem.
Zaboravim koliko puta sam promrzla
na tvojoj hladnoći,
a ti nisi ponudio zagrljaj.
A nije trebalo tako.
Nije smjelo tako.
I zato nikada nemoj da me pitaš
zašto sam te zvala u tri sata posle ponoći,
i šta sam to toliko važno htjela da ti kažem,
jer ne znam,
zaboravim,
omamljena,
opijena,
hipnotisana,
dok kiša bijesno bije u okno prozora moje sobe,
mog skrovišta
i skloništa,
nikada nemoj da me pitaš,
jer jednom ću skupiti hrabrosti
da ne zaboravim.
Nije smjelo tako.
I zato nikada nemoj da me pitaš
zašto sam te zvala u tri sata posle ponoći,
i šta sam to toliko važno htjela da ti kažem,
jer ne znam,
zaboravim,
omamljena,
opijena,
hipnotisana,
dok kiša bijesno bije u okno prozora moje sobe,
mog skrovišta
i skloništa,
nikada nemoj da me pitaš,
jer jednom ću skupiti hrabrosti
da ne zaboravim.
Нема коментара:
Постави коментар