Mehmed Mahmutović: Moj jedini lijek

Koliko si jaka
Da mi dokažeš
Da je ostanak
Najbolja stvar
Koju večeras
Mogu da napravim?
Čuješ li
Kako odlazim
Zatvarajući vrata bijesno?
Oprosti što nikada nisi
Shvatila moju želju za nestajanjem,
Prezirem epohu u kojoj živimo.
Ljudi su
Danas jedno
Sutra drugo.
Srž im je previše mekana i savitljiva
Rijetko pronalazim ono apsolutno.
Zar ne vidiš da se Gubim i kada pronađem ispravno i otkrijem Uvjerljive odgovore.
Vidiš li?
Čuješ li?
Osjećaš li?
Kiša nije dovoljno jaka
Da polomi kosti moje.
Koliko si ti jaka
Da mi dokažeš
Da je ostanak
Najbolja stvar
Koju večeras
Mogu da napravim?
Čujem li te
Kako iz sveg glasa
Ponavljaš riječi
Koje dokazuju
Moju slabost
I izgubljenost?
Ti ustvari vrištiš
O snazi i uspješnosti
O ambicijama
I nagradama
O svemu što
Još čeka
Da me spozna.
Vratiću se
Kad na trafici
Uzmem crveni Marlboro
I pred zgradom
U sjeni drveta
Ne ispušim cijelu kutiju.
Vratiću se omamljen
Lošim cigarama
I čistim srcem tvojim.
Zagrliću te hladnu i uplakanu
Opsovaću
Melanholiju
Anksioznost
Nihilizam
Bipolarnost...
Ljubiću te.
Ljubiću
Moj jedini lijek.



Нема коментара:

Постави коментар