Previše te je u mojim očima
Pa te prolivam
Kroz nepromišljen treptaj.
Tvoje nesavršene zjenice tražim
U ljudima koji žure
Nekome i nekamo,
A glas ti čujem
U tišini neba
Kad mi na krilima vjetra dođeš
Da bi vidio moj izraz lica
Dok te između redova čitam,
Kako njoj,
Sebi,
Il' njima,
U beskraj odlaziš,
Mojim stihovima skrivajući stazu
Kojom si od sebe otišao
U procvat ljeta,
Da nikad više ne budeš onaj
Koji me na tebe
Podsjeća, još uvijek.
Onaj koga je zaista previše
U svakoj mojoj izgovorenoj riječi
I u mojim prećutanim monolozima
U kojim si jedan od snažnih uzroka
Mene, ovakve;
Izgubljene, ničije,
Nepovjerljive i rječite.
Mene usamljene,
Mene koja mirišem na bajke
U koje si me davno zarobio,
Pa ni u doživljenu radost ne vjerujem,
Pa i u čiste riječi sumnjam.
Previše te je
U mojim kajanjima,
Previše u strahu.
Previše je tebe u mojoj ljubavi
Pa više ne znam šta znači voljeti
I samoj sebi sudim kad ponovim
Ono izrečeno,
Pred drugim usnama.
Odlazi iz mojih
Promjenljivih raspoloženja
Ti, koji si im davno bio uzrok,
Odlazi
Iz šetnji gradom,
Iz vrelog betona,
Ukusa grejpfruta,
Iz mojih zvijezda.
Odlazi i nosi sa sobom
Mene koju si za sobom ostavio,
Na mjesto onog naivnog djeteta
Sa koferom ideala,
Sa snovima u kikicama,
Osmjehom preko ožiljka,
Bezazlenošću u grudima.
Previše je tebe
U mojim suzama,
U svakoj spavaš
Kao prauzrok mojih
Razloga za bijeg.
Spavaš,
A ja preklinjem moje Pandore
Da te vrate u istu kutiju
Koju su za mene davno otvorile
Da mi budeš prvi vijesnik proljeća.
Ti,
Koji si jesen za sobom sijao,
Ti,
Čije je ime sinonim za tišinu,
Koga je previše
U mojoj poeziji.
Molim ih, a one ne čuju.
Poslušaj ti, bar ovaj put
Pakuj kofere,
Presjeci tren.
Ne želim da me njen
Svojom zoveš
I zaboravljenim baladama
Na istrulo opominješ.
Iskradi se zauvjek
Iz mojih ideja
Daleko,
Njoj,
Njima
Il' sebi...
Samo što dalje
Od mojih uspomena,
Sa rukama punim
Nepresuđenog kajanja.
Korak, po korak,
U beskraj,
Odlazi.
Pa te prolivam
Kroz nepromišljen treptaj.
Tvoje nesavršene zjenice tražim
U ljudima koji žure
Nekome i nekamo,
A glas ti čujem
U tišini neba
Kad mi na krilima vjetra dođeš
Da bi vidio moj izraz lica
Dok te između redova čitam,
Kako njoj,
Sebi,
Il' njima,
U beskraj odlaziš,
Mojim stihovima skrivajući stazu
Kojom si od sebe otišao
U procvat ljeta,
Da nikad više ne budeš onaj
Koji me na tebe
Podsjeća, još uvijek.
Onaj koga je zaista previše
U svakoj mojoj izgovorenoj riječi
I u mojim prećutanim monolozima
U kojim si jedan od snažnih uzroka
Mene, ovakve;
Izgubljene, ničije,
Nepovjerljive i rječite.
Mene usamljene,
Mene koja mirišem na bajke
U koje si me davno zarobio,
Pa ni u doživljenu radost ne vjerujem,
Pa i u čiste riječi sumnjam.
Previše te je
U mojim kajanjima,
Previše u strahu.
Previše je tebe u mojoj ljubavi
Pa više ne znam šta znači voljeti
I samoj sebi sudim kad ponovim
Ono izrečeno,
Pred drugim usnama.
Odlazi iz mojih
Promjenljivih raspoloženja
Ti, koji si im davno bio uzrok,
Odlazi
Iz šetnji gradom,
Iz vrelog betona,
Ukusa grejpfruta,
Iz mojih zvijezda.
Odlazi i nosi sa sobom
Mene koju si za sobom ostavio,
Na mjesto onog naivnog djeteta
Sa koferom ideala,
Sa snovima u kikicama,
Osmjehom preko ožiljka,
Bezazlenošću u grudima.
Previše je tebe
U mojim suzama,
U svakoj spavaš
Kao prauzrok mojih
Razloga za bijeg.
Spavaš,
A ja preklinjem moje Pandore
Da te vrate u istu kutiju
Koju su za mene davno otvorile
Da mi budeš prvi vijesnik proljeća.
Ti,
Koji si jesen za sobom sijao,
Ti,
Čije je ime sinonim za tišinu,
Koga je previše
U mojoj poeziji.
Molim ih, a one ne čuju.
Poslušaj ti, bar ovaj put
Pakuj kofere,
Presjeci tren.
Ne želim da me njen
Svojom zoveš
I zaboravljenim baladama
Na istrulo opominješ.
Iskradi se zauvjek
Iz mojih ideja
Daleko,
Njoj,
Njima
Il' sebi...
Samo što dalje
Od mojih uspomena,
Sa rukama punim
Nepresuđenog kajanja.
Korak, po korak,
U beskraj,
Odlazi.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар