Ovih dana sve češće se pitam
da li si mađioničar.

Kriješ li ispod kreveta
veliki kožni kofer
i u njemu štap i plašt,
još trista raznih drangulija,
iza uha izlizani groš.

Ako zavučem ruku u šešir
što nehajno visi na čiviluku,
hoću li osjetiti toplo krzno bijelog zeca,
ili tek tvoje maštarije
usnule na njegovom obodu.

Iako ništa na tebi ne otkriva
da si tajni mag,
pričaš, krećeš se i gledaš
kao mnogi koje sam dosad srela,
slutim da se iza tvojih kapaka
kriju tajne vještine kojima
učiniš sve što poželiš.

Na primjer da satovi stoje.
Kad god mi pogled padne na kazaljke
one imaju potpuno isti raspored.
Pokazuju da je vrijeme da mislim o tebi.

Ili da ponekad lebdim dok koračam.
Moje sandale ne dotiču pločnik
već meko perje neprimjetno drugim očima.
Pa onda utisneš licima slučajnih prolaznika
svoje crte, da svako koga sretnem nosi
obrise tvog lika.

Opčiniš me tako brzo i vješto
da i ne opazim,
dovoljno je tek da trepnem,
ti iz rukava sipaš trikove.

Kada bih samo mogla da prozrem
pod kojim uglom pada
fina prašina tvoje magije,
rasule bi se karike od sna i srebra
koje mi ne daju ni metar od tebe.

Ali ako si nekim slučajem savršeni iluzionista,
ostaće mi ruke vezane za tvoje
nevidljivim svilenim šalom.
Izgleda je ta čarolija
meni nedokučiva.
I nekako...
baš mi je drago zbog toga.