Bila je ono naša jesen,
poslednja u nizu srećnih jeseni -
pamti me po njoj…
Možda moje nebo, najednom,
dosegne smisao postojanja,
možda je naša nit sazdana od pukih slučajnosti,
što neprestano se prepliću između
moje i tvoje težnje da prevladamo
jedno drugo.
Naprosto me cijelim našim putem iznenađuješ,
zapanjuješ banalnim stvarima,
gledaš u mjesec,
brojiš korake odustajanja,
postavljaš zamke.
Sunovraćemo se stranputicama
koje sami odabrasmo.
Možda se na onom raskršćcu susretnemo,
ko zna,
već jednom,
nenajavljeno,
jesmo.
Slutim da je ono naše.
Svojom stranom pođi,
kao nekada i kao uvijek,
nemoj me slučajno iznenaditi,
ne bih povjerovala,
ne,
ne bi to bio ti.
Navikla sam na sječivo tvog odlaska.
Navikla na hod po tvom trnju.
Svakog pjesnika iscrpjela sam do kraja,
bojim se da više nemam pokriće
a i naša zvijezda slabašno je ostala bez sjaja.
Lucidno se sjećam prstiju tvojih nesputanih,
nešto mi govori da je ovo tek jedan od života
u kojim smo se sreli.
Neki od njih je čak trajao čitavu vječnost,
i malo mi bilo.
Nekada mi se čini da odlutaš,
nikako te ne mogu vratiti.
Onda nastanu tvoji dani otuđenja,
no, nikada mi ne mozeš biti dalji no što si,
pa me ne pomjera.
Već su ti oči sanjive
i Aurori nestaje rumenilo sa obraza,
tragom njenih bisernih suza hodismo onog jutra,
jedinog sunčanog jutra mog bitisanja,
bila je ono naša jesen,
tetovirana iglama tvojih riječi,
pamti me po njoj.
Ostavljam pero za neki drugi put,
možda tad te zagolica.
Sjetim se riječi koje ti ne rekoh,
pa zaboravim.
Neka, doći ćeš ti meni,
nijedna zora nije zaboravila da svane.
Нема коментара:
Постави коментар