Sinoć si me ponovo zvao
Da ne prozboriš nijednu riječ,
Svirao si, preko telefona
Moju davno zagrljenu pjesmu,
Onu u kojoj neko poput mene
Mašta da mu poklone rime,
Onu uz koju sam prije kilometar godina
Gledala zvijezde iznad parka
U kojem sam s njim brojala dane
Do našeg "mi", koje se nikad nije rodilo,
Onom u kojem sam upoznavala tebe,
Nezrelog, smirenog,
Izgubljenog u svojim velikim ambicijama,
Velikom srcu, bez para očiju
Koje će se ušiti u njega,
Sve do danas.
Svirao si,
A ja sam se smijala.
Smijala se kao dijete
Kad mu poklone omiljenu čokoladu,
Kao žena kada dobije
Ružu uvijenu u mrežasti papir,
A ja je nikad nisam dobila,
Pa je ova tvoja pjesma od danas moja ruža
I miriše mi na večeri
U kojim smo šetali gradom,
Sjedili na trotoaru,
Do jutra pričali i mrzli se
Bez jakni pod vedrim, avgustovskim nebom,
Bez zabranjenih tema
Pod današnjim, ograničenim umovima,
Bez tajni pred tobom
Kao pred sobom samom,
Analizirala sam svoje greške,
Svoje mane, svoja tihovanja...
Oduvjek si govorio da sam pesimistična,
Čak i kad bi me stavljao
U baštu najljepših epiteta,
I uvjek si umio da me nasmiješ,
Jer su moje usne oduvjek spremne
Da poklone osmjeh dobrom dječaku
Sa kolekcijom raznobojnih košulja,
Zacrtanih ciljeva i istovetnih šala.
Kako to da ti uspjeva
Da me ohrabriš, iznerviraš
I rasplačeš u jednom danu?
Kako to da sada ne znam
Koliko smo zaista iskreni prijatelji
Iako naš zagrljaj može postati
Nova mjerna jedinica za vrijeme,
Za poentu, za poznavanje?
Kako to da se ne sjećam
Šta smo satima pričali
Na klupi pored škole,
Ili preko telefona
Dok sam žmurila zamišljajući
Sve o čemu si govorio.
Tvojim dalekim drugarima sam nacrtala lica,
Tvojim koracima linije šara,
Telefonskim razgovorima tvoju boju glasa.
Ti si sinoć ponovo zvao
I umjesto riječi govorio ritmom,
A ja sam prevela i ponovo crtala,
Kao nekad,
Zatvorenih očiju.
Da ne prozboriš nijednu riječ,
Svirao si, preko telefona
Moju davno zagrljenu pjesmu,
Onu u kojoj neko poput mene
Mašta da mu poklone rime,
Onu uz koju sam prije kilometar godina
Gledala zvijezde iznad parka
U kojem sam s njim brojala dane
Do našeg "mi", koje se nikad nije rodilo,
Onom u kojem sam upoznavala tebe,
Nezrelog, smirenog,
Izgubljenog u svojim velikim ambicijama,
Velikom srcu, bez para očiju
Koje će se ušiti u njega,
Sve do danas.
Svirao si,
A ja sam se smijala.
Smijala se kao dijete
Kad mu poklone omiljenu čokoladu,
Kao žena kada dobije
Ružu uvijenu u mrežasti papir,
A ja je nikad nisam dobila,
Pa je ova tvoja pjesma od danas moja ruža
I miriše mi na večeri
U kojim smo šetali gradom,
Sjedili na trotoaru,
Do jutra pričali i mrzli se
Bez jakni pod vedrim, avgustovskim nebom,
Bez zabranjenih tema
Pod današnjim, ograničenim umovima,
Bez tajni pred tobom
Kao pred sobom samom,
Analizirala sam svoje greške,
Svoje mane, svoja tihovanja...
Oduvjek si govorio da sam pesimistična,
Čak i kad bi me stavljao
U baštu najljepših epiteta,
I uvjek si umio da me nasmiješ,
Jer su moje usne oduvjek spremne
Da poklone osmjeh dobrom dječaku
Sa kolekcijom raznobojnih košulja,
Zacrtanih ciljeva i istovetnih šala.
Kako to da ti uspjeva
Da me ohrabriš, iznerviraš
I rasplačeš u jednom danu?
Kako to da sada ne znam
Koliko smo zaista iskreni prijatelji
Iako naš zagrljaj može postati
Nova mjerna jedinica za vrijeme,
Za poentu, za poznavanje?
Kako to da se ne sjećam
Šta smo satima pričali
Na klupi pored škole,
Ili preko telefona
Dok sam žmurila zamišljajući
Sve o čemu si govorio.
Tvojim dalekim drugarima sam nacrtala lica,
Tvojim koracima linije šara,
Telefonskim razgovorima tvoju boju glasa.
Ti si sinoć ponovo zvao
I umjesto riječi govorio ritmom,
A ja sam prevela i ponovo crtala,
Kao nekad,
Zatvorenih očiju.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар