Voljela bih da me neko vrati
bar pola godine unazad
jer tada su me mogli dani,
tada su me podnosile tuđe riječi.
Tada sam udisala zrak,
nije me gušio.
Nosila sam ulice,
nisu me zaustavljale.
Smijala sam se u nebo,
nije me spuštalo na zemlju.
Grad je još uvijek bio živ,
nije me zatvarao.
Pitanja su bila i odgovori.
Dopuštala sam slobodi
da mi govori iluziju mogućnosti.
Branila granice mislima,
razvijala ih ostacima djetinjstva.
Od odgovornosti me je odvajao jedan san,
san koji sve više liči na daljine
jer griješim u koracima.
Tada sam vjerovala da promjene nisu nagle,
da će me sačekati da ih potražim.
Voljela bih da me neko vrati
bar pola godine unazad
jer tada sam svoje vrijeme držala čvrsto
i zajedno smo se pisali
u noćima,
daleko od buke svemira.
Voljela bih da me neko vrati.