Stojim sam. Pada snijeg. Umotan sam u ogroman šal, nemam kapu ni rukavice. Gledam.
Staklena terasa. Zatvorena je, nema dima. Niko ne puši. Imaju cigarete, ali ne puše. Gledaju. Jedan dječak sam stoji na parkingu trgovačkog centra. Krene, napravi par koraka, oklizne se i padne. Pogleda oko sebe, nema nikoga. Nije zaplakao, ustao je i ušao unutra. Sigurno je otišao na sprat da kroz tu staklenu terasu ispunjenu svježim zrakom posmatra, ne znajući da ga gore već svi poznaju. Tri psa se igraju kraj ulične lampe. Jedan se glavom zabije u stub te lampe i ništa, nastavljaju se igrati dalje. Sretni su ti psi. Sjećam se da sam jednom htio biti pas, baš zbog te sreće koju imaju u sebi. Baš zbog te sreće za čije buđenje je potrebno malo. Zbog sreće koja je stalno budna.
Na ovom mjestu sam stajao i prošle godine. Isto sam bio u ogromnom šalu, imao sam kapu, nisam imao rukavice, ali to nije važno, to tad nije bilo važno. Ona je bila tu i bilo mi je toplo. To što je ona bila tu je jedino i bilo važno i sad je to jedino važno. Ona je bila tu, sad nije.
Ovako je bilo tad: Nas dvoje, stojimo na tom mjestu, ćutimo, gledamo se, poljubim je i onda me ona uhvati za ruku i tiho mi kaže:
”Tvoje su ruke uvijek tople. Tvoje je srce uvijek toplo. Ti si uvijek živ. Ti ćeš biti biti uvijek živ, živ i kad umreš. Mehmede, podsjećaš me na tatu. Mehmede… Nevjerovatan si. Ti ćeš biti živ i kad umreš. Razumiješ li me?”
”– Razumijem.” - odgovorim joj glasno; toliko glasno da sam u tom trenutku pomislio da je cijeli svijet čuo da mi je jasno.
Pada snijeg.
Zatvaram oči.
Boli me.
Razumiješ li me?
Zatvaram oči.
Boli me.
Razumiješ li me?
Mehmed Mahmutović
Нема коментара:
Постави коментар